Siarod biełaruskaha naroda zachoŭvajucca jašče i ciapier niekatoryja padanni daŭnich časoŭ, jakija, pierachodziačy ad čałavieka da čałavieka, zrabiłisia takija ž ćmianyja, jak i mifałohija staražytnych narodaŭ. Žychary hetaha kraju, a mienavita Połackaha, Nievielskaha i Siebiežskaha pavietaŭ, spradvieku pakutujučy, zusim zmianiłisia charaktaram; na ich tvarach zaŭsiody adbity niejki smutak i zmročnaja zadumłivasć. U ich fantazijach uvieś čas błukajuć niadobryja duchi, jakija, adnak, słužać złym panam, čaraŭnikam i ŭsim niepryjacielam prostaha ludu. Ja naradziŭsia tam i vyras, ich skarhi i žurbotnyja apaviadanni, jak homan dzikich lasoŭ, naviavałi na mianie zaŭsiody zmročnyja dumki i z dziacinstva byłi majoj adzinaju maraj. Niekatoryja z hetych rodnych uspaminaŭ ja pryhadaŭ u baładach; heta byŭ moj samotny napieŭ. Bałady byłi pačatkam taho, pra što ja mieŭ namier skazać padrabiazniej. Heta ŭ čałaviečaj natury – ad piesni pierachodzić da apaviadannia pra toje, što nas najbolš zajmaje. Pavinny vyjsci adzin za adnym šesć1 tomikaŭ hetych apoviesciej, jakija malujuć pieravažna miasciny paŭnočnaj Biełarusi, bo hety kutok ziamłi zaŭsiody vykłikaje ŭ mianie najmilejšy ŭspamin. Ja nie pierajmaju formaŭ, jakija lubiłi piśmienniki anhłijskija, niamieckija abo francuzskija; łiču, što čužaziemnaje nie budzie pasavać niehavarkomu žycharu Biełarusi. Uziaŭ ja formu z samoj pryrody. Sirata štodzionna narakaje na svaju niadolu, apaviadaje pra roznyja pakuty, jakija jon musiŭ tryvać na hetym sviecie, i jaho skarhi na praciahu ŭsiaho žyccia złivajucca ŭ adnu apoviesć, choć jon i nie dumaŭ sionnia pra toje, što budzie apaviadać zaŭtra. Jan Barščeŭski Pieciarburh, 8 vierasnia 1844 –––––––––––– 1 Vyjšłi čatyry tomiki.
|