Štodzień vyšej, štodzień ciaplej Hladzić z-pad nieba sonca nam, Spłyvaje radaść da ludziej, Čuvać i pieśni tam dy siam. Viasiełić sonca ceły śviet Nadziejaj błizkaje viasny, Ź jakoj zimy zahinie śled, Ziamielka skinie svaje sny. Zazielanieje les i łoh, Zaburłić zvonka ručajok, Pa vioskach voźmucca da soch, Zadźmie ŭ žalejku pastušok. Tak budzie błohasna usim, Nadziei poŭny ŭsie takoj... A mnie ž i dumačkam maim Čamu tak smutna, bracie moj? Čamu tak serca mnie bałić, Markotna čachnu najavu; Jak toj kaniuch hałosić «pić!», Tak – ščaścia! Ščaścia! ja zavu. Marnieje moładaść maja U biesprytulłi, ŭ biednacie, Nuda – niamručaja źmiaja – Duch mučyć, a biada hniacie. I žudka mnie, choć i viasna Ŭžo da ludziej ź ciapłom idzie; Jak by pustyń vakoł adna, Nia čuć pryvietu ad ludziej. Hej, chiba ty, moj ciomny bor, Moj zrazumieješ bol i žal I šumam hułkim až da zor Uskałychnieš pryspanu dal. Hej, chiba vy, zorki maje, Zahlaniecie ŭ dušu maju I dalam skažacie, jak mnie Žyć trudna, jak horka ciarplu.
1906
|
|