Mnie viečar razharnuŭ purpurnyja bałony viałiznaj bibłii, jakuju zvać «žyćciom». Jaje łistaju ja, a sonca dysk čyrvony źbirajecca tym časam nauciok. Nie zatrymać jaho, jak nie strymać žadańniaŭ, jak nie strymać hadzin i dzion, što los daje. Jašče časina, dźvie... i z dna načy viaśnianaj ustanie ćmiany son i šyju abvije. I budzie spać, chto spać jašče siahońnia ŭmieje, i smačna hryźci sny, by jabłyk sakaŭny, chaj ci adna biada jašče nad śvietam śpieje, chaj i hudzie vakoł dziki pažar vajny. Dziŭnyja nočy j dni my kidajem za plečy, dziŭniejšyja jašče nam pryjdziecca spatkać. I dobra! Šmat kaho mo los i pakamiečyć, dy siły nabiaruć i serca i ruka! A siły treba nam, mahutnaj, čaraŭničaj, kab vykuć śvietły los, kab zło pieramahčy, kab Niomanavu siń i Buh, i srebra Pcičy, i vietły naš narod jak ščaściu navučyć. O, rodny kraj! Druhi taki ci ž jość na śviecie, ad sonca załaty, sivy ad tumanoŭ, i bieły i hustym, viasnovym, piennym viećciem, i čystaju, jak śnieh, dušoj tvaich synoŭ!
1944, Miensk.
|
|