Choć ty, serca, łopni, treśni, Choć ty vyhani, pan, z chaty, – Budu pieć ja svaje pieśni Ci to ŭ budni, ci to ŭ śviaty! Dumki, ody pieć ja budu, Kab usiaki viesiałiŭsia, Kab dla hetaha tut ludu Śviet inakšy adčyniŭsia! Kab na połi ci na łuzie, Ci pracujučy la domu, Ci u lesie, ci pry płuzie Pieŭ jon pieśni pa-svajomu! Kab nikołi nie čuraŭsia Svajoj rodnieńkaje movy, U jakoj uzhadavaŭsia, Choć zabyŭsia dziela novaj. Dyk pieć budu tabie, ludzie, Kab pracior svaje ty vočy! - A šmat lepiej tabie budzie, Jak adroźniš dzień ad nočy. Bo ty ž nadta ciomny, bracie, Jak ty tut u tabakiercy, – Choć nia voŭk – žyvieš u chacie, Choć ty maješ dušu, serca. O, ja znaju: serca maješ, Bo pa śvincy navat płačaš, – A što movaj pahardžaješ, Dyk ty hetaha nia bačyš. Hej, praśnisia, biełarusie! Usie ludcy paŭstavałi. Hej, praśnisia, biełarusie! Usie praŭdačku paznałi.
[1905–1907]
|
|