Raniej za ŭsich pryśnicca pieŭniam dzień. Ale nichto im viery nie daje. Adna staraja maci, ich pačuŭšy, Pračniecca, kačarhu svaju razbudzić, U prypiečku raźdźmuchaje ahoń, Chleb pierachryścić, pakładzie na stoł. A potym čarada abłokaŭ Zaciepłicca, by pieśnia žaŭruka, I busieł – vartavy viaskovy – Dastanie dziubaj sonca, pamacuje Dy pieradaść pabavicca małym, Pakul jano ź niaščylnaha hniazda ich Nia zvałicca na pryzbu našaj chaty I nie rassyplecca pčałinym pierazvonam, Klapańniem kos i zvonam bieraścianki. Cikava, ci ŭsio hetaksama sonca I siońnia ŭ majoj Pilkaŭščynie ŭschodzić?
1969
|
|