Verłibr, napisany pad ranicu
|
Ałaviany sałdacik z andersienaŭskaj kazki, kałi ja spakojna spała viasnovaju zornaj nočču, niespadziavana raptoŭna staŭ vybivać čačotku, i stołik pad im chistaŭsia, jak pałuba karabla. Jon to śmiajaŭsia, to płakaŭ, toj pryhažun adnanohi, rukami chapaŭ pavietra i niekaha kłikaŭ tužłiva, i pračynałisia ludzi, pračnuŭsia viałiki horad, i miesiac nad im hajdaŭsia, jak na arelach chłapčo. I padałi, padałi zory, noč pierastała być nočču, raspaŭsia pakoj, jak atam u vopycie Pjera Kiury, a ja lažała spakojna ŭ łožku svaim viasnovym i zrazumieła raptam, što ty – moj kachany...
|
|