Niadaŭna z taboj mnie spatkacca pryjšłosia, Niadaŭna sa mnoj pieršu sprečku viała, A vyznaŭ, što ŭžo taboj šmat pražyłosia, Šmat mieła paciech i šmat śloz prałiła. Kałi da mianie dalataje ŭzdychańnie, Jakoje tvajoju dušoju trasie, – I ŭ jasnyja vočy hladžu tvaje, pani, To baču, što inšaja ty, jak usie. Na vobłik tvoj hlanuŭšy mužski, spakojny, Na zbor družkoŭ, ždanych taboju ŭ hłušy, Ja peŭny: družki ŭsie ciabie nie dastojny, Ciabie i tvajej spraviadłivaj dušy. Ja sam jašče hetaha dobra nia znaju, Što tvorycca ŭ javie sa mnoju padčas, Vakoł razhladaju, dumak pytaju, Dy ŭspomniu ciabie mimavołi nia raz. I soładka sercam svaim nia raz čuju, Što ja nie žadaju ciabie, a lublu. Lublu, jak siastrycu svaju darahuju, Šanuju, jak rodnuju matku svaju.
8.XII.1906
|
|