Kožny raz, jak žyvoj muravoj-dyvanom Leta vyściele łuh, sienažać, – Kosy śviščuć, źviniać nad rakoj za siałom, Za kasoj kascoŭ pieśni čuvać. Jasna kosy błiščać u ćvitučaj rasie, Vyściłajuć prakos u prakos; Pieśni ź vietram šumiać, pušča vodkłik niasie, – Pušča słuchaje piesień i kos. Šle jana svoj adkaz ad kapcoŭ da kapcoŭ, Zamirajučy ŭ viečnaj žalbie; Ci daždusia kałi kos i piesień kascoŭ Na druhoj, na viałikaj kaśbie?..
[1908–1911]
|
|