Pakłon moj narodu za pieśni
|
Ab hory, niavołi naroda, Ab tym, što narod moj uskreśnie, Była maja ŭ ciažkich niahodach Skavanaja, sumnaja pieśnia. Narodnyja dumy i kazki Davałi mnie siły niamała, A moładaść prahnuła łaski, A moładaść łaski nia znała. A pieśnia z narodam upobač Išła i chistałasia ŭ połi, Harotnaść była jaje zdobyč, – Śpiavała ŭ praklataj niavołi. I kryŭda kryvava smaktała Mnie dolu maju maładuju. Minuła praklaćciaŭ navała, Hod dvaccać u ščaści žyvu ja. I siońnia nia toje, inačaj, – Nia znajuć stamlonaści dumy, Duša nie sumuje, nia płača, – Piavučyja vokała šumy. Hamoniać zialonyja sosny, Šumiać u prysadach biarozy. Žyvu ja ŭ kviacistyja viosny, Źnikul nie pužajuć pahrozy. Siahońnia z narodam ščaśłivym Ja śviatkuju śviata ŭračysta. Bahaty ŭradžajami nivy, Bujajuć, piajuć kałasista. U pieśniach pavyraśłi krylłi, Łunajuć pad nieba, kraj śvietu; Choć prodki zasnułi ŭ mahile, Krasujuć patomki za heta. Pakłon moj narodu za pieśni, Što daŭ, navučyŭ, jak składajuć, – Śpiavaŭ ich kałiś u pradvieśni, Siahońnia viasnu apiavajuć... Pakłon moj narodu ad serca, Što siłu davaŭ dla zmahańnia, Chaj dalej ža serca ŭ dal rviecca Da stałinskich zoraŭ śvitańnia.
1941
|
|