Kałi b ty byŭ daloki, Moj śpieŭ rydaŭ by niema, Tvaje b ja čuła kroki Paŭsiudna, nieadmienna. Tvaje b ja čuła słovy I płakała b natchniona I ja była b ščaśłivaj U horyčy štodzionnaj. Kałi b ty byŭ daloki, Ja całavała b kvietki, Tvaje b łaviła zhuki U markatańni vietru, Załomvałisia b ruki U rospačy maŭkłivaj. Kałi b ty byŭ daloki – O, ja była b ščaśłivaj! Kałi b ty byŭ daloki... A ty žachłiva błizki, By źvier miljonavoki La bezavaj kałyski, Jak sonca nie za chmurkaj, A pobač i navokał, Jak voka dla kuzurki, Što zalacieła ŭ voka... Kałi b ty byŭ daloki, By ŭ niebie kasmanaŭty, Nia piekłisia b apioki Tam, dzie mianie kranaŭ ty. I ty b nia biŭsia tokam, Taki žachłiva błizki, I ja b raŭła abłokam, Jaktała da viatryski, Kačała b hołaj łytkaj U žalu i ŭ žurbie I niejmavierna brydkaj Była b sama sabie.
|
|