Nia vier najviarniejšym siabroŭkam I navat lusterku nia vier, Što ty nie takoju pryhožaj Niby vyhladaješ ciapier. Bo ja ciabie baču zaŭsiody, Choć šmat praminuła hadoŭ, Takoj ža, jakoj ciabie streciŭ U zasieni rajskich sadoŭ, Kałi jabłyk mnie padaryła, A ź im – i svaju maładość Błudłivamu Źmieju na zajzdraść, Naiŭnamu Bohu – na złość.
1981
|
|