Viarnucca ŭ malenstva pry homanie dnia – I ŭspomnić, jak śsiekčy na drevie hałinu: Była siarod inšych hulniaŭ Hulnia Dražnić staruju Kułinu. – Kułina, Kułina, chto tvaja matka? – Kułinina matka – spadnica ŭ łatkach. – A chto, Kułina, tvaja śviakroŭ? – Kułinie śviakroŭ – łichaja kroŭ. – Kułina, Kułina, a chto tvoj muž? – Kułinin muž – stary kapialuš. – Kułina, Kułina, a chto tvaje dzieci? – Kułininy dzieci – paloŭki ŭ kleci. Niadaŭna było... A prajšłi, prapłyłi Hady maje rankami rosnymi... Dziacinstva nia viedaje žalu, kałi Nia pomniać spahady darosłyja. «Viadźmarka!..» – i rohat lacieŭ nad taboj, Dziacinstva majo!.. Praz ajer i małinu – Harotaj svajoj, basatoj, hałyćboj – Ciabie dahaniała Kułina. Zabłytvała nohi ŭ travie la biaroz, Znoŭ biehła, matlajučy torbaju sačyka... Nichto nie daruje nam kryŭdy i śloz – Adpłacicca ŭsio i adpłačacca. Niaŭmysnuju kryŭdu hrachom nie łiču... I ŭsio ž – jak damoŭ pryviaduć kalainy – Chavajučy vočy, niaŭkludna maŭču, Sustreŭšy staruju Kułinu. Jana ŭžo daŭno mianie nie paznaje... Ale, byccam pamiaci lutaja spadčyna, Mnie čujecca skrohatny hołas jaje: «Adpłacicca ŭsio i adpłačacca!» Spytaju: «Kułina, jakaja vina Maja prad taboju?!.» Adkaz nie pačuju... Za što ž tady ŭśled mnie ŭsio šepča jana Dražniłaŭku tuju, Dražniłaŭku tuju?.. Žyćcia pałavina... Žyćcia pałavina... Staraja Kułina... Staraja Kułina...
|
|